Općenito govoreći, jeste. U Europskoj uniji uvedene su velike intervencije kako bi se kontrolirale kemijske tvari iz okoliša koje uzrokuju rak. Na primjer, naglo su se snizile koncentracije dioksina u okolišu, uključujući i hranu, a posljedično i u ljudskom tijelu. U državama članicama Europske unije zabranjena je upotreba svih oblika azbesta (Direktivom 1999/77/EZ zabranjuju se svi načini upotrebe azbesta od 1. siječnja 2005., a Direktivom 2003/18/EZ zabranjuje se dobivanje azbesta te proizvodnja i prerada proizvoda s azbestom).

Međutim, ne kontroliraju se sva izlaganja u svim zemljama Europske unije na optimalan način. Dok su razine onečišćenja zraka u velikim europskim gradovima u današnje vrijeme daleko niže nego što su bile u 1960‑ima i 1970‑ima, neprestano se preispituju čak i stroža zaštitna ograničenja. Razvijaju se nove tehnologije kao što su umjetne nanočestice međutim, čak i kada je upotreba novih tehnologija uređena na temelju dostupnog znanja, njihov profil rizika od raka ipak tek treba ispitati. Također, nove društvene okolnosti mogu utjecati na izlaganja koja su ranije bila bolje kontrolirana. Konačno, novim se znanstvenim dokazima može pokazati kako do raka mogu dovesti izlaganja koja su ranije smatrana sigurnima. Provedene su mnoge kontrolne mjere i propisi, no dokaze i preporuke moramo stalno preispitivati i prilagođavati. Osim toga, stalno se mora i nadzirati poštovanje propisa. Na primjer, u nekim je zemljama izlaganje azbestu tijekom poslova uklanjanja, rušenja, servisa i održavanja i dalje problem.