Liječnici koji pacijente upućuju na dijagnostičke postupke u kojima je uključeno zračenje (dijagnostičko rendgensko snimanje, kompjutorizirana tomografija (CT) ili pretraga izotopima), a posebno kada su to djeca, mnogo osjetljivija na učinke ionizirajućeg zračenja, i osobe koje takve postupke provode u pravilu su svjesni da se sa zračenjem mora postupati s oprezom. Obično su rizici od raka povezani s tim postupcima vrlo mali, a kada je takav postupak opravdan, koristi nadmašuju sve moguće štetne zdravstvene učinke. Međutim, upotreba postupaka s ionizirajućim zračenjem mora se ograničiti na dijagnostiku kada se na bolest sumnja, a ne smiju se provoditi kao rutinski „zdravstveni pregledi”, na primjer.

Važno je da se ti postupci provode na korist pacijenta i da odbijanje takve pretrage može imati vrlo ozbiljne posljedice po zdravlje ako se zbog toga neka bolest ili ozljeda ne dijagnosticira ili se dijagnoza odgodi ili bude neispravna. Međutim, ako se takve pretrage često provode, da bi pacijent mogao izbjeći nepotrebna izlaganja rendgenskom zračenju ili CT snimanju, ne bi se smio ustručavati da zamoli liječnika da provjeri je li svaka od tih pretraga medicinski opravdana. Katkad postoje i alternative, kao što je ultrasonografija ili pretraga s nižim izlaganjem zračenju, no trebalo bi vjerovati liječničkoj prosudbi o tome koja je vrsta pretrage potrebna radi pravilne dijagnostike.