Većina antropogenih primjena zračenja kontrolira se u skladu sa zakonima. Tim se zakonima uglavnom propisuje da se radioaktivnim materijalima služe samo ovlašteni korisnici. Njima se utvrđuju i stroga ograničenja za sva moguća ispuštanja radioaktivnih tvari u okoliš. Njima se ujedno od poslodavaca zahtijeva da upravljaju i ograniče izlaganje zračenju svojih zaposlenika.

U zdravstvenoj skrbi zračenje se općenito upotrebljava samo onda kada liječnik smatra da pacijent treba biti podvrgnut nekom određenom postupku, a to može biti dijagnostičko rendgensko snimanje, kompjutorizirana tomografija (CT), pretraga izotopima ili radioterapija. U tim situacijama liječnik donosi prosudbu o koristima koje pacijentu donosi postavljanje dijagnoze ili učinak liječenja uspoređujući te koristi s malim dodatnim rizikom od raka zbog takvog izlaganja zračenju. U većini zemalja postoje smjernice kojima se podupiru takve kliničke prosudbe.

Neki se prirodni izvori zračenja ne mogu lako kontrolirati. Izlaganje kozmičkom zračenju i gamazrakama zbog prirodne radioaktivnosti stijena i tala uglavnom je određeno mjestom stanovanja. Najvažniji je izvor izlaganja prirodnoj radioaktivnosti radon u kućanstvima i na radnim mjestima, a to se može kontrolirati.