Svi smo izloženi ionizirajućem zračenju iz prirodnih i umjetnih (antropogenih) izvora. Osobna razina izlaganja zračenju, odnosno godišnja doza koja se mjeri milisievertima (mSv) ovisi o tome gdje živite, kojim se poslom bavite, što jedete i pijete te kojim ste medicinskim postupcima bili podvrgnuti. Procjenjuje se da je prosječna osoba u Europi izložena 4 mSv zračenja godišnje. Zbog prethodno navedenih razloga koji se odnose na način života mnogi pojedinci izloženi su znatno više ili manje od tog prosjeka.

Mnogima od nas pojedinačna najjača doza zračenja dolazi od radona u našim domovima, a prosjek joj je 1 – 2 mSv godišnje, no to se znatno razlikuje za različita kućanstva i lokacije. Većinu drugih prirodnih izvora, kao što su kozmičke zrake i niske razine prirodne radioaktivnosti hrane, pojedinci ne mogu lako kontrolirati, no oni uglavnom ne dostižu znatne razine (procjenjuje se da iznose ispod 0,5 mSv godišnje).

U Europi su najveći izvori izlaganja antropogenom zračenju medicinski postupci, posebno oni koji služe dijagnosticiranju zdravstvenih problema (procjenjuje se da to iznosi prosječno približno 1 – 2 mSv godišnje za svakog građanina, ali ovisno o tome jeste li bili podvrgnuti takvim pretragama te koliko ih je bilo). U medicini se zračenje upotrebljava radi bolje dijagnostike (npr. rendgenske slike koje se izrađuju kako bi se lokalizirala bolest ili ozljeda i odredilo odgovarajuće liječenje) ili radi liječenja (liječenje raka zračenjem) pa se stoga primjenjuje na korist pacijenta, a izlaganje zračenju obično je prihvatljivo s obzirom na njegove velike koristi.

Ostali antropogeni izvori izlaganja zračenju, kao što su mala i neizbježna ispuštanja radioaktivnog materijala pri normalnom radu nuklearnih elektrana, daju relativno vrlo malene doze (daleko ispod 0,01 mSv godišnje, čak i kod osoba koje žive u blizini takvih elektrana). Neki zaposlenici, uključujući posade putničkih zrakoplova, radnike u nuklearnom sektoru i rudare koji rade u podzemnim kopovima, mogu primiti više zračenja, u rasponu od 1 – 10 mSv godišnje, ako rade s radioaktivnim materijalima ili na mjestima s višim razinama zračenja.

Dvije velike nesreće u nuklearnim elektranama, u ukrajinskom Černobilu 1986. i u Fukushimi Daiichi u Japanu 2011., dovele su do ispuštanja velikih količina radioaktivnog materijala i do izlaganja velikog broja stanovništva zračenju. Međutim, u slučaju Černobila izlaganje stanovništva izvan granica bivšeg Sovjetskog Saveza iznosilo je tek malo više od cjeloživotne akumulirane doze, a zračenje Fukushime bilo je u Europi zanemarivo.